Dragi posetioci i čitaoci bloga SepErSte,
Pre no što išta kažem o prethodnoj godini i njenim čarima i varkama, želim da vam poželim lepu i prelepu predstojeću 2010! Svim novim učesnicima na konkursu za ovogodišnju nagradu Kluba 27 želim puno sreće, a pre svega mnogo spretnosti i lakoće usled ispisivanja sopstvenih biografija… ![]()
A sad treba odmotati film jednu godinu unazad. Odmotavanje je daleko manje haotičan i mnogo linearniji prosec od ovog što se dešava sada u mojoj glavi, to da! I takva zaista beše protekla godina: haotična, prepuna, intenzivna, zaglušena, prešarena, prebrza. Ali da bih to podelila sa vama, moram malo da usporim… I evo me u Beogradu da vam neki deo ove neobične brzine i dočaram.
Protekla godina me ponekad asocira na film u kome se scene menjaju velikom brzinom, nadmorske visine takođe, jezici kojim govoriš u svakodnevnoj komunikaciji isto tako, ljudi koje sretneš, upoznaš, prihvatiš, a zatim ih čuvaš i održavaš zahvaljujući svemoćnom internetu, dok neki jednostavno proteknu kroz taj film i odu… neverovatnom brzinom, a da nemaš vremena ni da shvatiš da su ipak uspeli da postanu deo tvoje svakodnevice… Govorim o životu u jednom protočnom gradu, atraktivnom, punom sunca, kulture, mladosti, boja. Naizgled neodoljivom, a zapravo preplavljenom nekom svojevrsnom i paradoksalnom usamljenošću koja tinja i vreba iz retkih i skrivenih trenutaka smiraja i tišine koji taj grad živi. Barselona, prestonica „Ersamusa“ i dobrog provoda, kažu neki… Drugi ga znaju po slavnom Gaudiju i njegovim „kućicama“ iz „Ivice i Marice“. Treći po fudbalskom klubu, koji je pored fudbalskog i nacionalni klub, te danas i najsjajniji simbol katalonskog naroda. Ja sam imala tu sreću da upoznam mnogo različitih Barselona i da svaku donekle proživim i na neki poseban način doživim. Kao svaki veliki grad, beskrajan je broj slojeva života koji Barselonu obavijaju. Samo njena sadašnjost teško se može u reči pretočiti, a tek kada zakoračimo u istoriju, misija njenog osvajanja postaje zaista nemoguća.
Prvo vidiš grad, svetlo, zgrade, more, vozila na sve strane, gomilu ljudi, glasnih, ubrzanih, euforičnih,… Zaglušujuća atmosfera na ulicama, ali sve je tako puno života i sunca. Sunce ne jenjava tokom čitave godine, ali to još uvek ne znaš i trudiš se da uhvatiš, po navici, poslednje jesenje dane na obali Mediterana… Vetar, oh da! Ponekad ne dozvoljava da iz tunela metroa izađeš… E, posle jedno nedelju dana, zaboravljaš na sve ovo i počinješ intenzivno da gledaš ljude, iako je gomila njih i do sada bila svuda oko tebe, čak su ti se i predstavljali i pričali svoje životne priče, ali sve to prolazi pored tebe do trenutka kada shvatiš da ti sada tu živiš! Promena čipa! Nije sada kao onih mesec dana leta 2007. kada si osvojila sve bitnije i najinteresantnije muzeje, pet puta prešpartala čitav grad, jurila metroom s kraja na kraj grada, upoznala gomilu isto tako euforičnih drugara putnika… Sad imaš svoj kraj, komšiluk, ljude sa kojima deliš stan narednih godinu dana… Levi Ejšample (Eixample Esquerra), ona famozna mrežica zgrada gledano sa neba, tridesetih godina XX veka novonaseljeni kraj uglavnom pripadnicima sitnije buržoazije. Ali i tu je slojevito. Prvi sprat je najraskošnije ukrašen i tu žive najimućniji, te ka vrhu zgrade postaje sve oskudnije. Po dekoraciji zgrade, a i po debljini buđelara. Na mansardi – posluga i velika krovna terasa (tzv. terrat). Stanovi uglavnom prostrani, sa salonom i po 2-3 sobe. Ove su retko svetle, uprkos suncu koje se u Barseloni ne skida sa neba. Uglavnom gledaju na unutrašnje dvorište i na lift u zgradi. Postojanjem ovih tamnih soba jednog dana pokušah sebi da objasnim fenomen stalnog prisustva sunca u ovom gradu. Pa sve tamno, mračno i turobno što u Barsi postoji, skrilo se u ove unutrašnje sobe. I eto ti sunca uvek dok je dana!
Situacija u zgradama danas je drugačija. Na prvom spratu su uglavnom starosedeoci, sada bake i deke, koji često govore jednim vrlo rđavim katalonskim prepunim kastiljanizama i ko zna kakvih još kolokvijalizama iz njihove mladosti. Oni su tu decenijama i traju, drže se, prilagođeni na sve promene. A ima ih i te kako… Ispod raskošnijih fasada Levog Ejšampla danas obitavaju boljestojeći, uglavnom mlađi, dobro zaposleni ljudi, samci, sa svojim cimerima i cimerkama, takođe samcima i samicama. Ili se barem tako deklarišu. U to nećemo da ulazimo. One pak malo oskudnije okićene zgrade danas vrlo često naseljavaju studenti iz svih krajeva sveta, a dobrim delom i mnogočlane imigrantske porodice iz Latinske Amerike. Česta je pojava da je čitava zgrada u ovom kraju vlasništvo jednog vlasnika koji je te silne stanove prepustio agencijama za nekretnine, odrekao se svakog petljanja u njihov posao, a samim tim i obavezama prema „imanju“, te mirno u nekom rajskom vrtu, u brdima iznad Barselone, pijucka svako jutro svoju prvu jutarnju kafu…
Od starog Ejšampla su od trgovine i zanatstva preostali po koji kolmado (colmado – mala prehrambena prodavnica koja se uglavnom nalazi na ćošku jednog bloka zgrada, tj. jednog od onih kvadrata na panoramskom snimku grada), neka retka zanatska radnjica i poneka pijaca, kao ona u mom komšiluku pored vatrogasaca (Mercat del Ninot). Baš preko puta zgrade, koja gleda ka moru koje se ne vidi (more, sa jedne, i planine sa druge strane Barselone, su jedni od najbitnijih orijentira u gradu), nalazi se klinička bolnica (Hospital Clínic) i Medicinski fakultet (Facultat de Medicina). Kuriozitet kod zgrade fakulteta je u natpisu imena institucije. Naime, zagledavši se u isti, lako se može uočiti razlika između boje ploče na kome se nalazi jedno slovo iz natpisa u odnosu na boju ploča na kojima su prikačena druga slova. U ovom maleckom detalju, u ovom jednom slovu koje u natpisu Medicinskog fakulteta na katalonskom odaje da je on nekada bio na španskom (kastiljanskom), krije se čitav jedan interkulturalni konflikt, jedan građanski rat, jedna diktatura, jedna tragična smejurija koja je trajno obeležila ovaj mediteranski grad. …
(nastaviće se)


